ŽELJKA UDOVIČIĆ: „Upravo iz razloga nepronalaženja nade za bolje sutra po principu deus ex machina. Takav svoj odnos prema društvenim okolnostima i vremenu u kojem se našao i snašao i sam duhovito komentira izborom pseudonima kojim potpisuje svoja djela – GORKI, što upravo ne znači ništa drugo nego gorki. Bespoštedno opravdavajući izbor vlastitog imena pokušava i uspijeva biti uistinu gorak u vivisekciji onoga što je i nas dovelo ovom komadu – a to je prije svega gorčina egzistencije.“
PAOLO MAĐELI: „Čovjek je u tom svom verizmu imao izuzetnu količinu ludila i opet ga vraćam Čehovu, Turgenjevu, Gogolju i tako dalje, koji ga čine više simbolističkim. Za mene je Gorki bliži Meterlinku, znatno bliži, na primjer, Andreju Bijelom ili Bloku.U jednoj avangardnoj klimi, on je bliže Majakovskom i bliže jednom klincu koji je tad svirao kod Karla Valentina, Bertoltu Brehtu. Kako čovjek biva upotrijebljen? Kako i u u kojoj galeriji slikar završava svoj stvaralački put? Da li on stoji obješen pored dobrih ili loših slika? To me stvarno ne zanima.“
gore |
Paolo Magelli
Rođen u Pratu, u središtu Toskane. Na njegov umetnički razvoj uticao je njegov učitelj Djordjo Streler (Giorgio Strehler), kome je bio asistent. Početkom 70-tih zajedno s Robertom Beninijem (Begnini), Pamelom Vilorezi (Viloresi), Marčelom Bartolijem (Marciello Bartoli) postaje jedan od osnivača "Teatro studio del Teatro Metastasio", gde se bave proučavanjem kultura njima manje poznatih prostora. Režira gotovo na svim prostorima bivše Jugoslavije, te u Nemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Švajcarskoj, Italiji i Južnoj Americi, Mađareskoj, Izraelu. Živi između Drezdena, Toskane i Zagreba, u kojem se nastanio krajem 1985. godine.
gore |
O PISCU
Maksim Gorki (1868 – 1936), ruski i sovjetski romanopisac, dramski pisac i pripovedač. Rodio se u siromaštvu, sam se obrazovao, a većina njegovih dela bave se sudbinama ljudi “sa dna”, životom autsajdera u carskoj Rusiji. Najpoznatija dela su mu roman Mati (1906-07) o buđenju političke svesti, autobiografska trilogija Detinjstvo (1913), Među ljudima (1915) i Moji univerziteti (1923), a među dramama se izdvaja Na dnu (1902). Njegova dela kasnije su korišćena kao uzor mnogim piscima soc-realizma, književne doktrine nastale 230-ih godina prošlog veka. Inače, njegovi najbolji prijatelji nastradali su od sovjetskog režima.
gore
GORKI DO DNA
Paolo Magelli je od komada "Na dnu" napravio današnju crnu kroniku za sve nas pa centralno mjesto radnje - ubogi hotel za one na dnu - ne pobuđuje kurtoazno suosjećanje za siromašne nego u Magellijevoj verziji stvara atmosferu egzistencijalne drame koje bi se svatko od nas trebao bojati. Gorki-Magellijevi junaci nisu nikakav socijalni talog, koji malo žalimo a malo okrećemo glavu od njega; to su ljudi koji su nekada imali obrazovanje, novac i dostojanstvo, a onda su – kako je to već danas slučaj - izgubili sve. Njihov problem je jedino u tome – što inače nalazimo u suhoparnim statistikama zavoda za zapošljavanje – što su uletjeli u jedan život koji im bez milosti nije pružio dostojnu šansu... Zato je Bogdan Diklić odličan jer ne igra bivšeg glumca nego zapravo glumca bez posla, zato je Nebojša Glogovac fenomenalan kao Vaska Pepel jer doduše zna da je ulična baraba, ali i da poštenja na drugoj strani nema, zato bi Voja Brajović dok citira klasike mogao biti i jedan od nas, zato su Tamara Vučković, Nada Šargin, Dijana Marojević, Sonja Kolačarić i Tanja Pjevac više nego uvjerljive jer igraju žene koje bi htjele samo nešto malo više od života...
Bojan Munjin, Feral Tribune, Split
Bezvremenska slika bijede i očaja
Redatelj Paolo Magelli i dramaturginja Željka Udovičić sveli su dramu Na dnu Maksima Gorkog na suštinu karaktera likova. Predstava, bez pauze, traje nepuna dva sata, što je radikalna redukcija originala, ali ne na njegovu štetu. Dapače, u igri sjajnog ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta, u kojem su svi glumci podnijeli ravnopravno teret predstave, do punog je izražaja došao gubitnički karakter i uzaludnost koprcanja „na dnu“... Magelli je postavio likove drame između dva pola, kontrapunktirajući egzaltiranost s beznađem i prepupštanjem. U toj je izmjeni ponuđeno niz vrlo zanimljivih režijskih rješenja koja su učinila protok radnje iznimno živim: bez suvišnjih objašnjanja i događanja svi su karakteri ogoljeni do same biti, koja je opet prekrivena izmaglicom neke (pred)određenosti mjestom i vremenom, kojoj nitko neće izbjeći... U predstavi igra odabrani glumački ansambl u kojem pet ženskih likova pokreće radnju. Žene, reklo bi se, znaju šta traže od života, dok mu se muškarci uglavnom prepuštaju, utapajući svoju nadu u alkohol.
Svjetlana Hribar, Novi list, Rijeka
gore
|
Igraju
